Povodom otvaranja izložbe "Stari most - spomenik mira" u beogradskom Muzeju istorije

Stari, novi most - zajednički ispit

Kako je Predrag Matvejević "isprovocirao" nekolicinu posetilaca sa "lošim varenjem"

Nezapamćena gužva u galeriji Muzeja istorije Jugoslavije prošlog utorka na otvaranju izložbe "Stari most - spomenik mira", izbezumila je osoblje zaduženo za bezbednost i protokol. Sa običnim svetom pomešale su se tako brojne visoke zvanice i uglednici koji su govorili na otvaranju - Adnan Terzić - predsednik Veća ministara BIH, Svetozar Marović - predsednik SCG, Tomislav Leko - ambasador BIH u Beogradu... ili, sudeći po obezbeđenju ništa manje "rizičan" Bogoljub Karić, koji je u trenutku obraćanja nekadašnjeg gradonačelnika Beograda Bogdana Bogdanovića napustio galeriju ne čekajući predsednikov govor. I mada su mnogi ostali pred ulazom galerije Muzeja, među kojima i direktor Francuskog kulturnog centra, sve je prošlo u redu. Naravno, ukoliko se izuzmu povremeni zvižduci negodovanja prilikom Bogdanovićevog govora nad komadima originalne kaldrme mosta srušenog 1993. Ni reči Predraga Matvejevića kojima je podsetio na žrtve srebreničkog masakra, ne dozvoljavajući osećaj lagodnosti Beograda pred zločinom koji je počinio neko drugi, nisu ignorisane. U opštem gužvanju nakon otvaranja, Matvejevića su saleteli "namrgođeni mladići" opominjućim gestovima. Stari mostarski most srušio je, kažu, pozorišni reditelj - u ime "hrvatskih nacionalnih interesa", dok je u ime "srpskih nacionalnih interesa" jedan dramski pisac naredio rušenje pozorišta u Osijeku. Matvejević takvima stavlja imena pod navodnike, kako bi ih razlikovao od svih koji pred zločinom osećaju stid. U Beogradu, ipak, još ima ponosnih. Čitaocima na uvid dajemo i završni deo Matvejevićevog govora, koji je po svemu sudeći nekima bio pretežak za varenje.
Obnova Starog mosta plod je volje i svijesti koje se suprotstavljaju mržnji u zlu. Legendarna rijeka-ljepotica, nama toliko draga, ponovo je premošćena. To nam vraća ponos i ulijeva tračak nade. Naša stara ćuprija. Dok govorimo o tome kako je porušen naš Stari, pamtimo druga rušenja u zemlji, slična ili srodna: gotovo u isto vrijeme započinjala je, da bi i trajala više od triju godina, 1.350 dana, četnička opsada Sarajeva, u kojoj je više od tisuću ljudi izgubilo živote, a ne znamo točno koliko desetina tisuća moralo izbjeći. Stari je most još bio strovaljen u vodama Neretve kad je u Srebrenici ubijeno sedam tisuća bosanskih muslimana a više od 200.000 Srba iz Hrvatske otjerano iz svojih domova. Pamtimo lica unezverenih muškaraca, žena, djece dok na traktorima odlaze u nepovrat, izgnani na jednoj strani, izdani na drugoj, čujemo plač majki, kćeri i supruga, vukovarskih, krajiških, srebreničkih. Teško je govoriti o svemu tome a ne možemo šutjeti, i ne smijemo. Osobito je teško suditi o krivici onih koji pripadaju istome narodu kao i mi sami. Ili pak narodu koji smo do jučer smatrali bratskim. U takvim se prilikama naš govor nađe između izdaje i uvrede: kritička riječ o grijesima vlastitoga naroda tumači se kao izdaja naroda, a kritika drugih kao uvreda koja im se nanosi. U takvu škripcu umire sama kritika.
Izbor između šutnje i protesta također nije lak ni pogodan. "Riječita šutnja", tako smo je zvali, već je potrošena u prošlim vremenima - bila je to ona šutnja kakvu su, u totalitarnim prilikama, primijenjivali oni koji su željeli, a nisu mogli, kazati da se ne slažu i da ne misle isto. Tako su šutjeli i naši najveći duhovi: Ivo Andrić i Miroslav Krleža nisu objavili ni retka pod fašističkim režimima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Danas je takva šutnja postala konformizmom ili čak saučesništvom. Ona je u ovom našem posljednjem ratu služila zlu, postala njegovom saveznicom. Nakon svega što se dogodilo, teško i mučno dolazimo do stanovitih spoznaja. O sebi samima i o onom za šta snosimo krivicu. Mali narodi žele, s razlogom, braniti svoje nasljeđe, toliko puta ugroženo - a zatim naiđe čas kad valja braniti sebe sama od tog istog nasljeđa. Morali smo također, u prošlosti kakvu smo imali, spasavati pamćenje svoga naroda kako bismo opstali - a dođe razdoblje kad sebe same moramo spasavati upravo od pamćenja, od mnogo toga što se u njemu nakupilo i nije dalo upokojiti. Naš je rat - ne znam smijemo li ga nazvati našim - velikim dijelom bio upravo rat pamćenja. Možda čak jednim dijelom, ne najmanjim, i nastavak Drugoga svjetskog rata. Valja nam, dakle, ovladati prošlošću kako sama prošlost ne bi ovladala nama. Ostat ćemo inače baštinici bez baštine. To se mnogima od nas već dogodilo. O njima ne želim govoriti. Svi plaćamo njihove grijehe, koji - htjeli ili ne - postaju zajedničkim grijesima...
Mostarski most je doista naš zajednički ispit. Milica Jovanović