MOSTAR ZA SJEĆANJE
Ova knjiga je posvećena svim nasilno protjeranim Mostarcima..

ZAŠTITIMO SJEĆANJE !

Mostar je prije rata sve do 1992. godine bio jedno od glavnih kulturnih središta Jugoslavije, kao jedan od najvećih književnih, izdavačkih, pozorišnih i muzičkih centara.
Mostar je bio grad umjetnosti i grad za umjetnike. Njegova ljepota ih je inspirisala, njegova otvorenost ih je činila slobodnim.
Nema pjesnika, nema znamenitijeg umjetnika koji ga je vidio a da nije bio oduševljen njegovom zavodljivom, neobjašnjivom i neopisivom ljepotom. Slovio je kao najljepši grad bivše Jugoslavije, kao jedno od najpitoresknijih urbanističkih remek-djela Evrope i svijeta. U njemu se sastala izdašnost prirodnih blagodati s inspiracijom neimara koji su ga, svaki na svoj način, ali s neponovljivom ljubavlju, gradili i izgrađivali, za njega tkali i u njega utkali svoje snove, ushite i čežnje. Za njega živjeli, u njemu umirali.
Mostar je stanište u kojem su ljudi, kroz vijekove, osmišljavali i ostvarivali varljivu iluziju trajanja i postojanja u harmoniji i skladu koji su se ostvarili onako kako se spontano i stvaralački rađaju djela ljudskih ruku neprocjenjive vrijednosti.

Na Mostar se nije moralo privikavati. U njemu su zanavijek, opijeni njegovim čarima, ostajali misionari i namjernici, slučajni prolaznici i usputni gosti. To je bio najotvoreniji grad, grad raširenih ruku koje uvijek spremno čekaju topli zagrljaj sa svakim dobronamjernim gostom. Mostar je, odvajkada, bio središte i susretište kultura, nacija, konfesija, naslijeđa, običaja, toliko otvoreno i tako prirodno da se, valjda kao nigdje na ovim prostorima, ta kulturološka polivalentnost sjedinjavala u tipičnu, mostarsku, kulturu života i življenja. Zato, bez obzira na vjeru, naciju, status, ili bilo š ta drugo, u tom gradu, jo šuvijek, živi model života izražen simboli čkim sloganom « Mostar i Mostarci » .

Ne zna se počemu je Mostar kao prirodno, ali i kao neimarsko čudo civilizacije znamenitiji, ljepši i fascinatniji: po plavom uzdisaju koji zovu Neretva, ili po zelenim osmijesima njegovih baščai voćnjaka; po mladom mjesecu od kamena tenelije, ili po vitkim, briljantno izvezenim č arolijama njegovih građevina - džamija i crkava, škola i ustanova, česama i šadrvana, sokaka i avlija. Mnoge od njih su, nažalost, u posljednjem ratu, izgorjele, srušene i opustošene, mnoge nestale, ali mnoge i obnovljene, ili nanovo podignute.

Mada često i bestijalno napadan, nikad nije, kao u posljednjem ratu, tako nesmiljeno, kukavički i patološki rušen, uništavan, paljen i zatiran. I opet, ne samo Mostar, nego s njim zajedno i Mostarci. Rušeć i Mostar, zločinci su zatirali i ono stoje najvrednije u njemu - tradiciju multietičnosti, muItikulturalnosti i vjekovnog zajedništva, izgrađenog ne na paragrafima, nego naurođenoj toleranciji i ljudskoj otvorenosti, svojstvenoj Gradu i Ljudima u njemu.

I zato će, bez obzira na sve, Mostar preživjeti, postati opet ono što je bio i živjeti od onoga od čega je stotinama godina živio - od ljubavi i zajedništva. Zle sile koje kidišu na ljepotu, sklad i harmoniju izgubi će bitku s gradom koji je stvoren iz ljubavi i za ljubav.